Crnogorski pogled na rusko-ukrajinski rat

Crna Gora i Crnogorci veoma malo i veoma slabo poznaju istoriju Ukrajine. U nekoliko navrata sam pokušao svojim tekstovima da približim publikumu u Crnoj Gori i šire svu tragičnost ukrajinskog naroda kroz istoriju, tim prije što sam nalazio mnogo sličnosti u onome što se događalo i što se događa ukrajinskom narodu sa onim što se događalo i događa crnogorskom narodu.

Crna Gora je tradicionalno vezana sa Rusijom još iz doba Otomanskog carstva, kada je Rusija pomagala Crnogorcima u oružju, novcu i hrani. Crnogorski mitropoliti su često odlazili u Moskvu, čak je u svijetu najpoznatijiji Crnogorac, pjesnik i vladika crnogorski, Petar II Petrović Njegoš, hirotonisan za vladiku u Moskvi 1833. godine. Tokom XIX stoljeća Rusija je snažno pomagala Crnu Goru, naročito u vrijeme knjaza, kasnije kralja, Nikole I Petrovića Njegoša, kao dio ruske istočne politike. U Srbiji su u to vrijeme na vlasti bili Obrenovići koji su bili u potpunosti okrenuti ka Beču. U Crnoj Gori su ruskim novcem podizane škole, građeni putevi, štampane knjige, izdavana štampa, … Crna Gora je bila prilično siromašna oblast, planinski kraj sa vrlo oskudnim obradivim površinama, pa je ruska pomoć veoma mnogo značila crnogorskom narodu. Morska obala tada nije mogla biti valorizovana. Dolaskom dinastije Karađorđević na vlast u Srbiji početkom XX stoljeća Rusija je u potpunosti okrenula leđa Crnoj Gori i Crnogorcima favorizujući Srbiju kao eksoponenta svoje „istočne politike“ u Evropi. Nakon Prvog svjetskog rata, krajem 1918. godine, Crna Gora je anektirana od strane Srbije uz ogromno nasilje nad pobunjenim Crnogorcima i njihovim porodicama, zaboravljena od svih. Na Pariskoj konferenciji, na kojoj je i Ukrajina djelimično žrtvovana, žrtvovana je i Crna Gora. Crna Gora je obnovila svoju nezavisnost 2006. godine. U međuvremenu je izvršena snažna denacifikacija i posrbljavanje crnogorskog naroda, što je imalo rezutata da jedna trećina crnogorskog naroda prihvati srpski identitet. Sve ovo je bilo nužno objasniti da bi ukrajinski čitaoci shvatili razloge koji su doveli do formiranja stavova građana crne Gore u vezi ukrajinske krize.

Problem sa Crnom Gorom je što je ona pod jakim medijskim uticajem Beograda, odnosno Srbije, koja je, poznato je, nedvosmisleno jedan od najvećih saveznika Rusije u Evropi. Kao što su Crnogorci učili istoriju i obrazovali se iz udžbenika štampanih u Beogradu, tako su i istoriju Ukrajine učili i saznavali iz ruskih i srpskih izvora. Otuda je vrlo teško probiti taj bedem laži kojim je okružena i crnogorska i ukrajinska istorija. Pišući o Kijevskoj Rusi dobijao sam uglavnom feedback kako je knez Volodimir otac Ruske crkve, kako je Kijevska Rus prvobitna ruska država i slično. Argumentacija da je ruska država imala ime Moskovija, kasnije Veliko moskovsko carstvo, da je Petar Veliki prisvojio Kijevsku Rus, ukrajinske knezove i istoriju proglašavajući Ukrajince Malorusima, dopirala je do malog broja ljudi. Kao što je Niče pisao da ponavljana laž kroz duži period za ljude postaje istina. Nije to strano ni kad je istorija Crne Gore u pitanju, još od prvobitne i prve slovenske države na Balkanu – Duklje, o kojoj je pisao Konstantin Porfirogenit u svom dijeli De Administrando Imperio, nazivajući Dukljane potpuno posebnom etničkom grupom, odvojenom od tadašnjih Srba. Vrlo je čudno da mnogi Crnogorci koji su otkrili da je istorija kojom su ih kljukali decenijama lažna i dio politike asimilacije, teško prihvataju činjenicu da je njihovo „znanje“ o istoriji Ukrajine plod vjekovne rusifikacije Ukrajinaca, svojatanja njihove istorije, kulture i teritorije.

Vrlo slična gledišta su i kad je u pitanju situacija u Donbasu. Informacije koje su dolazile u Crnu Goru, dolazile su uglavnom posredstvom ruskih i, naročito, srpskih medija. Ruska i srpska sredstva informisanja su se svojski trudili da jednostrano obavjeste svoju publiku, prikazujući ukrajinsku stranu kao fašističku, koja ubija nevini ruski narod, žene, đecu,… Nažalost, jedan dio Ukrajinaca se svojski trudio da pomogne tu i takvu kampanju, kiteći se nacističkim obilježjima i oponašajući krvavu nacističku ikonografiju. Umjesto da se Rusija označi kao zemlja koja je ugrozila svjetski mir na isti način na koji to uradila Hitlerova Njemačka prije 78 godina, pod istim izgovorom brige za svoje sunarodnike van svoje države. Sličan scenario za proširenje svojih granica koristila je i Srbija za vrijeme Slobodana Miloševića. Ostalo je sve zaglupljivanje sopstvene nacije zaglušujućom i primitivnom propagandom. Izazivanja te vrste sukoba u srcu Evrope nikada se nijesu završile bez ogromne tragedije. Nadajmo se da avanturizam Putina i Rusije neće izazvati nesagledive posljedice, tim prije što je zapadni svijet oštro reagovao sankcijama i demotivisao Putina za nastavak obnavljanja nove ruske imperije, vraćajući djelove teritorija bivšeg SSSR-a kojima su naseljavani Rusi u doba ruske carevine i komunizma. Najnoviji događaji oko decentralizacije Ukrajine i pogibija jednog broja policajaca govori da se Ukrajina mora obračunati sa radikalnim grupama unutar nje, jer niko iz demokratskog svijeta neće podržati takve grupacije. Ukrajina ima zavidnu antifašističku prošlost, veliki broj Ukrajinaca dao je dao svoj život u borbi protiv fašizma, veliki broj je završio u konclogorima. Ne treba zaboraviti ni da je Stepan Bandera završio u ljeto 1941. u logoru Saksenhauzen, a njegova dva brata ubijena u Aušvicu. Ukrajinski narod je učestvovao u ukupnim ljudskim gubicima SSSR-a u Drugom svjetskom ratu sa 40-44% ukupno poginulih. To je ogromna cijena da bi danas njen ugled skrnavili fašističkom ikonografijom. To nimalo ne doprinosi imidžu Ukrajine niti joj pomaže u pravednoj borbi od nasrtaja susjedne zemlje na njenu teritoriju.

Dio građana Crne Gore koji se izjašnjavaju kao Srbi bez ostatka su na ruskoj strani u agresiji Rusije na Ukrajinu. Takođe smatraju da je Krim i Donbas oduvjek bio ruski i da treba da pripadnu Rusiji. Čak su ubijeđeni i da će se Donbas odvojiti kad – tad i pripojiti, poput Krima, Rusiji. Naravno, oni pojma nemaju da su Donbas, prema ruskom popisu iz 1897. godine, naseljavali etnički Ukrajinci sa 52,4% stanovništva regije, dok su etnički
Rusi činili 28,7%, da su Rusi činili većinu industrijske radne snage i naseljavali gradove, a Ukrajinci dominira ruralnim područjima i ubrzo asimilirani u rusko-govorno područje odlazeći u gradove za poslom. Nažalost, u Crnoj Gori se ništa ne zna o Holodomoru 1932-1933. godine i da je broj stanovnika u to vrijeme na području koje je sada Luganska oblast opao za 25%, kao rezultat gladi, dok je u području koje je sada Donjetska oblast smanjen za 15-20% (prema Udruženju Ukrajinaca u Velikoj Britaniji). Prema jednoj procjeni, 81,3% onih koji su umrli za vrijeme gladi u ukrajinskom SSR su etnički Ukrajinci, dok su samo 4,5% bili etnički Rusi. Mislim da ću o tome, pišući, informisati crnogorsku javnost podrobnije, iako sam već pisao o iseljavanju Ukrajinaca, zabrani upotreba jezika, njihovoj rusifikaciji. Prosto crnogorska javnost mora saznati kako je ruska nacionalna zajednica postala najbrojnija i u Donbasu za period od 1926. godine, kada ih je bilo ukupno 639.000 pripadnika. Ovo ne pišem zato što mislim da to može promjeniti stvarnost, već zato da se demistifikuje mitomanija koja se nudi sa ruske i srpske strane. Ono što se nudi kroz medije ne objašnjava ljudima i ne iznosi istinu, već prenosi stereotipe iz ruske kuhinje, koja ni dan danas ne priznaje posebnost ukrajinske nacije. Kao da su nacije nešto što traži nečiju dozvolu ili saglasnost.

Ukrajina mora znati da je ambasadorka Ukrajine u Crnoj Gori, Oksana Sljusarenko, koja je tu dužnost vršila do pada Janukovića, provodila u Crnoj Gori prorusku politiku. Najčešće smo je viđali sa mitropolitom Srpske pravoslavne crkve, koja je, nešto poput Ruske pravoslavne crkve u Ukrajini, okupirala hramove po Crnoj Gori koje su gradili naši preci. Taj Mitropolit spada u najveće mrzitelje crnogorskog naroda i prednjači u posrbljavanju građana Crne Gore i propagatora proruske, antiNATO politike u Crnoj Gori . Crnogorci uglavnom osuđuju agresiju Rusije na Ukrajinu, s tim što jedan dio optužuje zapad da je on izazvao krizu produkujući prevrat u Ukrajini i smjenu Janukovića „ulicom“, izazivajući time Rusiju na reakciju. Ti isti jednako gledaju na krizu u Donbasu, ali smatraju da Donbas mora ostati u sastavu Ukrajine uz veliku autonomiju. Naravno, pripadam onim Crnogorcimna koji smatraju da Ukrajinci imaju pravo da samostalno odlučuju o svojoj budućnosti i da to što su u susjedstvu Rusije njoj ne daje nikakvo pravbo da se miješa u unutrašnje stvari Ukrajine, pogotovo ne da je vojno napada i okupira. Nema sumnje da je ruska vojska umješana u događaje u Donbasu, njihovo vojno prisustvo je više nego očigledno, i u oružju i u ljudstvu. Moje su želje da Ukrajina povrati punu suverenost nad Donbasom, mada znam da će to veoma teško biti ostvarljivo. Iskreno želim da nivo autonomije, predviđene decentrelazicijom, neće stvoriti rusku državu unutar države, jer sam siguran, bude li Putin još dugo vladao, da će ponoviti isti scenario kao sa Krimom. Takođe molim sve ektremiste u Ukrajini da shvate da svojim ekstremizmom ne pomažu svojoj zemlji već upravo duvaju u jedra onima koji predstavljaju ruski narod u Donbasu kao žrtve i ugrožene od ukrajinskog fažizma.

Slobodan Jovanović

Українською